Grad Duhova

Ovo je grad izgubljenih duša. Napušten i usamljen. Ali ja ću vam ispričati priče ljudi koji su tu živjeli...

30.04.2015.

Koraci

Teško je disao sjedeći sklupčan u ćošku polu-mračne prostorije. Zaboravio je gdje se nalazi i šta je trebao uraditi. Drhtavim rukama je prekrivao lice pred užasom. Lampa na stropu je treperila, kratko osvjetljavajući krvave zidove i rupe u njima od metaka. Tijela mrtvih su bila posvuda. Bojao se otvoriti oči. Sve se odigralo prebrzo a opet ih je nekako vidio sve kako umiru. Još uvijek je čuo pucnje u glavi iako je već neko vrijeme bilo tiho. Nije želio da shvati situaciju, i odbijao je da pogleda oko sebe. Pokušao je da razmišlja o drugim stvarima, ali su ga misli neprestano vraćale na ono što se desilo. U ovom haosu sjetio se Korane, svoje prve ljubavi.

*****************************************************************

Smatrao je uvijek da je bila pomalo čudna. Nije je bilo briga šta drugi misle niti se ikada obazirala na njih. Ali nije bila jedna od onih koja je bila neobzirna prema drugima. Naprotiv, čak i da su imali nešto protiv nje, njen pristup bi ih razoružao. On je gledajući je čak i smatrao da je možda malo i dvolična, jer se prema svima ponašala isto, ali nije ih isto podnosila. On promatrajući Koranu naučio je da čita te slabe promjene na njenom licu, ali čak ni tad nije bio posve siguran. Jednom je pozvao na koncert pod izlikom da ne zna koga da pozove, a prijatelj mu je otkazao. Tada mu se samo nasmijala tiho, nagnula naprijed i šapnula da se i on njoj sviđa. Mnogo puta poslije se pitao da li je bilo toliko očito, ali je nekako bio uvjeren da ona lako čita osjećaje sa lica. Izašli su par puta, i da mu to nije rekla ne bi uopšte vjerovao da joj se sviđa. Nije se prema njemu ponašala ništa drugačije nego inače. Što su duže izlazili, počela je da ga vodi ka jezivim mjestima, barem za izlazak. Stare oronule kuće, napuštene zgrade, groblja, čak i pećine duboko u šumi. Komentarišući to, rekla je da voli tiha, usamljena mjesta i mjesta koja ,, mirišu na smrt ". Svakoga bi to izbezumilo, ali on se toliko zaljubio u nju da je sve opravdavao njenom posebnošću. Takve stvari nije govorila svojim prijateljicama ili poznanicima, pa je to uzeo kao znak povjerenja. Još uvijek ga je interesovalo to isto ponašanje prema svima. Samo je slegla ramenima.

- Ljudi vole laž više nego istinu, svi nose maske i igraju svoju ulogu u životnoj predstavi. Oni ne vole sebe i ono što su ispod maske, i smeta im kad možeš da vidiš šta sve pokušavaju da sakriju. Ljudi su ogavni, i nema ništa više što mrze nego kad im to pokažeš. Ja samo ne želim da im razbijem tu iluziju. -

Pogledala ga je bez izraza na licu.

- Čak i ti, skrivaš se, od svega, jer je realnost strašna. Pitaš me to pitanje, iako radiš to isto. Zar se ti ne ponašaš pristojno čak iako ti neko nije po volji? Zar ne pokušavaš da sve riješiš na miran način čak i kad ti se pogled muti od bijesa? -

Nije znao šta da odgovori, samo je gledao u nju. Znao je da je upravu, ali je želio da proturječi.

- Ljudi su najveći lažljivci, ispod tih maski, oni su ništa. Možda samo djeca ne lažu. -

Pogledao je u svoje ruke, a potom u nju.

- Zar to ne znači da si ti ista? Zar nisi onda ti lažljivica kao i svi mi? -

Blago se nasmiješila.

- To je istina, jesam, ista sam kao i svi, ali samo sa jednom razlikom. Ja sam svjesna da lažem, svakog trenutka kad progovorim. Ne bježim od toga, ali ja znam šta sam ispod maske, možeš li ti reći isto? -

Nije mogao, nije sebe ni poznavao da bi znao sve o sebi. Ona je gracioznim korakom došla do njega. Dotakla mu je obraz i upitala:

- Čega se ti bojiš Harise? -

Često je ovako mijenjala teme. Uzdahnuo je.

- Pa, ne bojim se ničega uobičajenog, malo možda mi strahovi i nisu realni. -

- Slobodno reci, to ih čini zanimljivijim. -

Bio je možda malo posramljen što mora djevojci da prizna strahove, ali je znao da se ona neće smijati.

- Nekad kad prelazim cestu pomislim kako me noge možda neće slušati i da će samo nastaviti hodati kad bi trebale da stanu i da će me tako auto udariti. -

- Stvarno!?! To mi nikad nije palo na pamet, imaš li još koji? Možda neki strah koji te paralizira? -

Bilo mu je neugodno, i znao je da ona sve to primjećuje.

- Ti? Imaš li ti strahova? -

Nervozno je upitao na što je ona odmahnula glavom.

- Pa imam jedan, malo je smiješan, ali, možda je kao fobija. Kada na nekom tihom mjestu čujem korake kako se približavaju, na neki način me izbezume. -

- Hmmm... inače sam ja ta koja pravi te korake. -

Veselo je rekla i nastavili su da šetaju.

*****************************************************************

Nedugo nakon toga ona se odselila i njihova ljubav je došla svom kraju. Nije ni znao zašto se baš nje sjetio sada. Na neki način su mu to bile najdraže uspomene. Da je ona sada ovdje, vjerovatno bi davno otišla, ne bi kao on sjedila na podu u strahu od svega. Bila je predivna. Razmišljao je o tome kako je vjerovatno nije nikada ni prebolio. Misli su mu se vratile na sadašnjost, mislio je kako je policija trebala do sada da dođe. Bilo mu je drago što je preživio, iako je oko njega bila samo smrt. ,, Miriše na smrt", nasmiješio se za sebe, a u sljedećem trenutku srce mu je poskočilo.
Koraci.
Odjekivali su tupo. Približavali su se sporo, bez žurbe. Skamenio se, i ruke su mu spale sa lica. Čvrsto je vilicu stegao. Pokušao je da ustane, da pobjegne, ali ga noge nisu slušale. Nije se mogao smiriti. Koraci su postali glasniji, hodali su po staklu razbijenom u pucnjavi. Hladan znoj mu se spuštao niz leđa. Kad se čulo kako je neko zakoračio u lokvu krvi znao je da je blizu. Treperavo svjetlo je osvjetljivalo Koranu dok je koraknula do njega. Držala je pištolj i bila oblivena krvlju žrtava kako je Haris pretpostavio. Kad ga je strah od koraka popustio, sad je njegovo mjesto zauzeo strah za život. Usta su mu bila suha, nije joj ni uspio da izgovori ime, ali na njegovo čuđenje, ona je njega također prepoznala iako ima skoro deset godina da se nisu vidjeli. Široko se nasmiješila, kako ju je rijetko viđao, kleknula i zagrlila ga.

- Harise! Tako mi je drago da te vidim. Nisam znala da si bio među ovim ljudima, drago mi je da si preživio. -

Bio je napet, i nije znao šta da odgovori. Jedva joj je ime promucao. Pogledala ga je zbunjeno.

- Ah, prepao si se zar ne, stvarno mi je žao, nisam znala. Uredu je. Znaš, ionako nam treba novih članova, pođi samnom. -

Povukla ga je za ruku, i on je jedva ustao. - Ti,... da li si ih ti ubila? -

Klimnula je glavom.

- Zar misliš da se ja mogu pridružiti vama? -
Progutao je pljuvačku.
- Ubicama. - Bez da je trepnula, podigla je pištolj i pucala ga u prsa.

- Imao si izbor, i izabrao si da nastaviš da lažeš iza te maske. Zaista mi je žao. -

Okrenula se i otišla, a on je ostao ležati. Dok je gubio svijest čuo je sirene policije i ambulante. Prije nego je zatvorio oči, vidio je kako je neko stao iznad njega.

17.01.2015.

Odraz

Bojana se uvijek bojala svog odraza. Kada bi pogledala u ogledalo njen odraz bi počeo da se mijenja u druge oblike, ponekad bi pričao sa njom većinom ju ponižavajući, ili bi vidjela grozne slike. Zbog toga su sve površine u kojima se možeš ogledati u kući bile pokrivene. Prolazeći gradom davala je sve od sebe da ne gleda u stakla. Ali čak i tad čula ju je ponekad da je izrugiva. Sve je počelo kad je imala dvanaest godina. Gurnula je svoju prijateljicu niz stepenice jer joj nije htjela dati novu sjajnu rozu svesku koju je imala. Djevojčica je završila u bolnici sa prelomima, i prestala je da se druži sa Bojanom. Kada je ona došla kući sa rozom tekom progonila ju je krivica i pomisao da je učinila nešto loše. Pogledala se u ogledalo i njen odraz joj se zlobno nasmiješio. Trepnula je i sve je bilo normalno. Od tada joj se dešavalo da ako duže gleda u svoj odraz da on postaje izopačen pa je sve kraće gledala u nadi da se neće pojaviti. To je rekla majci ali ona je to odbacila kao izmišljanje, dovela ju je do ogledala, ali ona nije vidjela ono što i Bojana. Kada je njen lik u ogledalu progovorio po prvi put, nije mogla ni da vrisne od šoka. Samo je nijemo gledala u odraz koji joj je rekao da je odvratna i zlobna. Tada je imala četrnaest godina i žestoko se posvađala sa majkom. Počela je da izbjegava ogledala, ali je vidjela u svakom odrazu. U to vrijeme osim svog odraza u ogledalu vidjela je crne prikaze, odvratne scene. Razmišljala je da to kaže nekome, ali je znala da će je smatrati ludom. Nije ništa mogla da uradi povodom toga osim da izbjegava površine u kojima se može ogledati. Već dvije godine je tjeskoba pritiskala, i dobivala je blage panične napade kad je morala da se pogleda u ogledalo. Toliko joj je to smetalo da je u jednom nastupu straha, bacila ogledalo na pod razbivši ga u stotine komada. Tada su se stotine lica sa zlobnim očima glasno smijala. Pobjegla je vani tresući se. Njena majka je pokupila ogledalo, i iako je tražila da novo ne stavljaju, njena majka nije vidjela razlog da ga ne stavi. Kad god bi ga sklonila, njena majka ga je ponovno postavila. Trudila se da bude dobra prema drugima. U međuvremenu njena majka i otac su se razveli i ona je odlučila da živi sa ocem. On se nikada nije petljao previše u njen život, zbog toga je mogla da sve površine u kojima se može ogledati da prekrije tkaninom koja se može lako skloniti. Jednom je odlučila da razgovara sa "sobom". Jedino ne prekriveno ogledalo je bilo u toaletu, njenom ocu je bilo potrebno. Taj put nije baš prošao najbolje, čim je prišla ogledalu njen odraz se nasmijao i upitao da li joj je nedostajalo. Nije ni znala šta da kaže, samo je zaprepašteno gledala u odraz koji se cerekao. Tada je pobjegla iz kupatila jer se nije mogla sa tim da suoči. Pokušavala je da kontroliše panične napade koliko je mogla.Nije imala prijatelja, jer kad bi nešto, slučajno ili namjerno uradila, neki nestašluk, odraz bi joj to prebacivao. Često je imala noćne more koje su uključivale njen zli odraz. Razmišljala je da se suoči sa svojim strahom par puta, ali je odlučila da to ostavi za sutra. Bojana je sada imala dvadeset godina i smatrala je da treba da pobjedi taj strah. Još je živjela sa ocem, ali njega neće biti par dana. Nije imala ogledala u sobi, premjestila ih je u hodnik na putu u očevu sobu, tako da ih je lako mogla izbjegnuti. Kad je donijela odluku u svojoj sobi, srce joj je odmah počelo da snažno lupa. Oblio ju je hladan znoj na samu pomisao šta je čeka. Polahko i oprezno je sišla dole, brojeći korake od svoje noćne more. Bilo je gore nego prvi put kada je išla da razgovara sa "sobom". Odškrinula je vrata oprezno i polahko ušla u kupatilo. Ostavila je vrata otvorena za svaki slučaj. Kad je pogledala u ogledalo, sve je bilo crno. Iznenada su je krvave oči pogledale i pozadina se promijenila i sada je oslikavala stvarnost, osim odraza. "Ona" nije pratila ono što je Bojana radila. Zli smiješak je igrao na licu njenog odraza.

- Ah, dugo se nismo vidjeli, čime sam zaslužila vašu posjetu kraljice.-

Izrugivala se dok je posmatrala Bojanu koja se tresla. Stisla je šake, ruke su joj bile znojne. Prestravljeno je gledala u "sebe".

- Zar sam stvarno tako strašna, ti praznoglava djevojčice. -

Suze su potekle niz Bojanine obraze, a niz obraze njenog odraza krv.

- Vidiš li šta mi radiš, krvarim iz očiju. -

Rekla je to nezadovoljnim tonom, ali nikako uplašenim. Bojana se odmakla korak, jedva se zadržavala da ne pobjegne. Odraz se približio i dotakao ogledalo. Bojani je izgledalo kao da vrlo tanka barijera stoji između njih, i da bi ona lako pukla. Odraz je sa mržnjom pogledao.

- Toliko si jadna da ni riječi ne možeš izustiti. Znam zašto si došla danas, ali neko odvratan i neinteligentan kao ti nikada svoje okove neće moći da skine. -

Bojana je mislila da će joj srce iskočiti iz grudi, odraz je dodirnuo svoje obraze kad je Bojana brisala suze.

- T..t,...t ... Ti, ćeš d-da prestaneš...da postojiš i...-

Poskočila je kad je odraz jako rukom udario staklo sa njegove strane.

- Ja! JA! Da prestanem, da prestanem šta?!? Ja sam ti. Ako želiš da mene nema, hah, onda sebe oboj ovom bojom. -

Ljutito je to izgovorila i prstima krvlju napisala umri. Bojana više nije mogla izdržati i povratila je na pod i istrčala van kuće. Nije mogla ostati više ni sekundu. Trčala je kroz obližnju šumu, spoticala se, dizala, ponovo trčala dok od umora nije mogla više da ustane. Žedna došetala je od rijeke koja je tekla brzo. Sagela se da rukom zahvati vode ali je odskočila nazad kad se njen odraz ludo nasmijao.

- Pobjeći, od mene? Od sebe? Žao mi je ali ti nigdje ne možeš pobjeći. -

Podrugljivo je gledala i smijala se. U tom momentu Bojanu kao da je obuzelo "njeno" ludilo i bjesno je skočila na nju zaboravljajući da je ona odraz. U trenutku kada joj je ruka prošla u vodu tada ju je "njena" ruka uhvatila i povukla dole. Hrvale su se svom snagom, koliko god Bojana bila umorna vidjela je nezadovoljni izraz na "njenom" licu i još jednom zamahnula rukom prema njoj. Obje su krvarile a Bojani se mantalo pred očima, i pokušala je da ispliva ali ju je uhvatila za nogu.

- Ako umirem, umijećeš samnom.-

Progovorila je ona. Na neki način, Bojana je to i očekivala, znala je ako ode sa druge strane ogledala da se najvjerovatnije neće vratiti, ali nije joj bilo žao.

- Nema problema gaduro.-

Odraz se nasmijao i rastvorio se u vodi.

- Moja pobjeda onda? Zar ne? -

Prošaptala je zatvarajući oči.

****************************************************************

Policajac je doručkovao i čekao izvještaj o nedavnom slučaju samoubistva, ili ubistva, još nije bio siguran. Ubrzo je ušao jedan od vodećih policajaca u toj istrazi.

- I? Ko je ubio?-

Oblizivao je debele prste.

- Niko, pronašli smo gdje je pala, izgleda da se okliznula, ta rijeka je puna kamenja, tako da su ogrebotine i mesnice od toga, a nije mogla da izbori jer joj se noga zapetljala u neku staru mrežu bačenu tu.-

- Ah, dobro, sad makar nećemo morati tražiti ubicu. Ovaj grad kao da ih je pun, to i samoubojica. -

Uzdahnuo je i nastavio sa doručkom.

19.10.2014.

Osmijeh II

Sjedio je u svom uredu nakon incidenta, razmišljajući šta je mogao da učini. Znao je da je ta djevojka bila sposobna za ubistvo, ali ga je izjedalo to što će sada samo dalje da ubija. Da li je trebao pucati, a ne pustiti ju, razmišljao je, to bi rezulitralo smrću kolege da je to uradio. Zatvorio je oči i ponovno mu se sve odigralo. Odvukla je mladog policajca do ćoška zgrade, samo je trebala preći par metara i potrčati. Viktor je odlučio trčati iza zgrade da je sačeka, na pola puta je čuo pucanj. Ubila ga je. Dok je došao, ona je nestala, a policajac ležao u lokvi krvi. Šta god da je uradio, taj mladi policajac bi umro svejedno. On je kriv što je pobjegla. I odlučio je da ju nađe pod svaku cijenu. Osjećao je kao da je već nekad vidio, kao da je bila povezana za još neko ubistvo, i zbog toga je listao osumnjičene ali ne osuđene za razna ubistva. Pitao se kako neko tako mlad može tako gnusne stvari da radi. Ubiti vlastitu porodicu. Kakav monstrum moraš da budeš da to učiniš. I onaj prokleti osmjeh, podcjenjujući svakoga. To ga je izuzetno ljutilo. Bilo je kasno i zaspao je na stolici.

***************

Uspjela je da pobjegne, taj policajac je bio u velikoj dilemi da li da puca ili ne. To je bio veliki rizik. Nakon što se napokon oslobodila znala je da nema neko svoje mjesto, negdje gdje može biti, tako da se ne može ni prilagoditi okolini. Sakrila se u potkrovlje kuće od neke slijepe starice. Navikla je na uzak prostor, tako je provela zadnjih deset godina. Sklopila je oči da se malo odmori, i vidjela njihova tijela, unakažena, njihovo vrištanje, nije se kajala. Bez obzira na to što su mrtvi, još ih je mrzila iz dubine duše, kad bi mogla, ubila bi ih opet. Shvatila je da se čitavo vrijeme osmjehuje, a kako i ne bi. Mrtvi su, dobili su ono što zaslužuju, ona je pobijedila. Niko joj više ne može ništa. To ti "pošteni " ljudi nikada ne bi shvatili. Osudili bi je, oni, koji nemaju nikakvo pravo da to učine. Nije imala izbora, onaj policajac će da ju prati i dalje, bio je jedan od onih koji ne odustaju, zato će morati da smisli kako da ga se riješi. Dok je smišljala plan, uljuljkala se u san. Po prvi put spavala je čvrsto i dugo.

****************

Već je par dana radio neumorno, nije želio da neko takav hoda ulicama, ali joj još nisu ušli u trag. Krenuo je na pauzu kad su mu predali paket. Poslan je poštom, bez adrese pošiljaoca. Unutra je bila krvava ljudska šaka i pismo. Znao je da je ona to poslala, u pismu je pisalo da ima jednog njihovog policajca i njegovu kćer. Na trenutak je zaboravio disati, ruke su mu drhtale dok je držao papir. Rekla mu je da nikome ne kaže za sve ovo i dala mu je adresu gdje da dođe. Ukoliko nekoga povede sa sobom njegova kćer će umrijeti. Znao je da je mogla da laže, da blefira, sve je to znao, ali šta ako? Šta ako ju stvarno ima, šta ako napokon vidi svoju djevojčicu. Paket je zatvorio i uputio se ka mjestu sastanka. Žurio je nadajući se da će je opet vidjeti, ali na neki način i da ju nema, da je ne povrijedi. Adresa ga je dovela u parku, ostavila je još jednu kovertu na klupi. Zadnja je bila na parkingu ispod pokvarenog automobila, i odvela ga je u zgradu čija je gradnja zaustavljena. Oprezno je ušao, sve što je čuo je bio lepet krila golubova. Što je dublje ulazio bilo je sve tamnije. Pogledao je uz stepenice ispred i vidio obješeno tijelo. Žacnuo se pomislivši da je to mogla biti njegova kćer. Čuo je šum iza sebe, a potom i prigušen pucanj. Pao je na pod ispred stepenica, pogodila ga je u nogu dva puta.

- Gdje je moja kći? -

Čuo je stope iza sebe, uzela mu je pištolj i prošla pored njega.

- Stvarno si bezosjećajan, nije te briga za kolegu nego samo za kćer. -

Stiskao je rane na nogama i gledao ju sa prezirom.

- Vidim šta se desilo sa njim, ali nju ne vidim. -

Stala je na četvrtoj stepenici i gledala ga arogantno i sa tim prokletim smiješkom.

- Naravno da nije ovdje, niti ju uopšte imam, do sada je vjerovatno ubijena ili prodana u bijelo roblje, ali sam znala da nećeš moći odoljeti da dođeš čak i kad znaš da je malo vjerovatno da je imam. - - Kako si uopšte znala da sam imao kćer? -

Osmjehnula se šire i sjela na stepenicu.

- Recimo samo da tu informaciju nije bilo teško dobiti od nekog ko ne želi da mu se ruka odreže. -

Sklopio je oči užasnut. Mučila ga je.

- Stvarno jesi čudovište. -

Prošaputao je. Čuo je da se pomakla a potom snažan bol u predjelu lica gdje ga je šutnula.

- Misliš da sam ja čudovište? Mene su napravili čudovištem.-

Glas joj je još uvijek bio prijatan, ali je sada imao primjesu prijetnje i gorčine u sebi, kad ju je pogledao stajala je na drugoj stepenici. Pljunuo je krv, mora da mu je izbila zub tim šutom.

- Ko bi ubio svoje roditelje? Nekoga ko se brine o njemu? Ko bi počinio te zločine? Samo čudovište. -

Ovaj put ga je šutnula u stomak.

- I zato mrzim vas policajce, uvijek mislite da sve znate, nikada ne pogledate iz svake perspektive. -

- Za ljude kao što si ti nije nam ni potrebna perspektiva. -

Nasmijala sa podrugljivo.

- A da ja tebe pitam koji bi roditelji tretirali svoje dijete kao roba? Nekoga koga bi trebali da vole, ko bi to učinio? Samo čudovište zar ne? -

Ton joj je bio podrugljiv čitavo vrijeme. Da li mu je govorila da su je roditelji mučili?

- O čemu pričaš, roditelj to nikada ne bi učinio. -

Uzdahnula je razočarano. Pomislio je kako ga je gnjevno pogledala. Udarila ga je nogom još par puta. - Moji " roditelji" -
rekla je to sa gađenjem praveći navodnike u zraku.
- su imali sina. On je bio veoma nasilan, prirodni sadista i psihopat, mnogo je volio da pravi probleme samo da zadovolji svoje nagone. I oni su ga previše voljeli da bi mu to uskratili, tu ja ulazim u priču. Ne sjećam se dobro, ali znam da sam bila dijete kad su me doveli. Smjestili su me u podrum. Kasnije sam shvatila da sam tu da se njihov sin iživljava kad mu se prohtije. Bio je stariji od mene, imao je tada devet. Njegovi roditelji su, možda zbog krivice ili čega već, trudili se da mi bude što ugodnije, dali su mi televizor, knjige, lijep krevet, čak su mi napravili dole i kupatilo. Od hrane su mi davali ostatke onoga šta su jeli. Ali gorak ukus onoga što su činili nije nestao.-

Bez daha je slušao njenu ispovijest. Pogled joj je bio izgubljen u prošlosti, ali nije mijenjala izraz lica. Popela se na treću stepenicu i nastavila.

- Kako je njihov sin stario tako je postajao nasilniji i sklon eksperimentisanju raznim metodama mučenja. U to vrijeme je imao sedamnaest i zbog toga što nije bio popularan među djevojkama na meni se iskaljivao, na razne načine. -

Imao je osjećaj da ti "razni načini" nisu podrazumijevali samo udaranje. Ovo ga je tjeralo da pomisli ko je ovdje čudovište i da li svaki kriminalac prođe kroz ovakvo što.

- Nakon tih deset godina torture napokon sam izgubila sebe. -

Začuđeno ju je pogledao, da li mu je upravo rekla da je poludjela?

- Sve što sam naučila iz knjiga i sa televizije sam iskoristila i napravila zamku. Kad je sljedeći put, i njegov zadnji, došao, spotakao se i pao niz stepenice. Bacila sam televizor na njegovu glavu. -

Slatko se nasmijala prisjećajući se toga.

- I onda sam ga nastavila šutati po licu i po vratu dok mu lice nije postalo kaša. Kao što već znaš, slikali ste mjesto. Odmah sam otrčala na sprat, par metara ispred se nalazila kuhinja i ugledala sam nož na stolu. Tad kad sam ga zgrabila ugledala sam svog očuha. Gledao me u nevjerici, on se većinom držao po strani, ali je također bio kriv pa sam i njega ubila. Nedugo nakon toga, i ta odvratna žena je došla. Nakon desetog uboda prestala sam da brojim. Ah, da samo znaš koje mi je zadovoljstvo bilo ubiti ih. Tako da nemaš pravo da osuđuješ, zaslužili su da umru. -

- Zašto si onda ubila njenu prijateljicu? -

- Ona je ta koja joj je pomogla da me kidnapuje, ali kao što sam rekla kad si me ispitivao, na neki način sam se divila tako jakom prijateljstvu. -

- A svjedoka jer je svjedok? -

Pitao je, ali bilo je jasno. Pljunuo je krv, i drhtavom rukom obrisao usta. Dobio je uvrnuti osjećaj da će uskoro da umre. Ona je stavila pištolj ispred njegovog lica.

- Pa, malo smo pričali, ali vrijeme ti je isteklo, imaš li nešto što bi želio da kažeš? -

Uzdahnuo je i iz jakne izvadio sliku svoje kćeri kad je imala sedam godina.

- Izvini, nisam uspio da te nađem. -

Palcem je pomilovao sliku, i tada mu je ona istrgla iz ruke. Više nije osjećao ljutnju, rane su ga iscrpile, samo je tužno pogledao za slikom. Njen osmijeh je po prvi put nestao i njeno lice je bilo šokirano i iznenađeno.

- Tata? -

Tiho je prošaputala. Prije nego je išta shvatio, zvuk pucanja se začuo i ono što je sljedeće vidio je rafal metaka koji je pogodili njegovu kćer i osjetio par metaka kada su i njega pogodili. Pala je na koljena pa na pod, tako da su njihova lica bila jedno nasuprot drugog.

****************

,, Nije fer." je bilo prvo što joj je prošlo kroz glavu kad je padala krvareći iz mnogobrojnih rana. Taj čovjek kojeg je planirala ubiti je ustvari njen otac. Kroz glavu joj je prošao dan kada su je kidnapovali. On je otišao kupiti sladoled. Samo dvije minute su bile dovoljne da je povuku. Nije se mogla ni derati, maramica koju su joj stavili na usta je uspavljivala. Sjećala se samo kako je pokušala da ga dokuči, ali je bio predaleko. Što je više provodila vremena u zarobljeništvu slika njenog oca je blijedila. Sav stres kojem je bila položena je mahom izbrisao sva sretna sjećanja. Osjećala je nekako da joj je poznat, ali sjećanja su bila zatvorena u njenoj glavi. I sada pred smrt sve je ponovno vidjela. ,, Nije pravedno." ponovno je prošaputala. Imala je samo sedam godina lijepog života, kojeg se nije dobro ni sjećala, prošla je kroz grozno psihičko i fizičko mučenje koje je dovelo do ludila a da je toga jedva bila svjesna. Kada je napokon bila slobodna, opet joj je oduzeta ta sloboda. Nije mogla ni trenutak da u njoj uživa. Zar ne bi poslije kiše trebala da dođe duga? Nije dobila ništa, a izgubila je svoj život, i samu sebe. Zar sad, nakon mučenja nije zaslužila dobar period u životu. Čak se željela riješiti svog oca da živi slobodno, ali će sada oboje umrijeti. Pomislila je kako je njen život prava ironija. Sa glavom prislonjenom na hladni betonski pod, iznova i iznova je šaptala ,, Nije fer, nije fer...". Viktor joj je dotakao ruku, kada ga je pogledala plakao je.

- Tako mi je žao, tako mi je žao, tražio sam te stalno, pretraživao sve, tako mi je žao... -

Osjetila je hladne suze kako se spuštaju niz njene obraze. Stavila je svoju ruku na njegovu. Tada je shvatila da je neobično sretna. Ponekad su je opsjedale misli da ju je zaboravio, ali sada vidi da je uvijek tražio, i to je činilo sretnom.

- Oprošteno ti je. -

Slabašno se nasmiješila, to je bio prvi iskreni osmijeh u zadnjih deset godina. Njemu su suze ispunile oči, i nakon par trenutaka sklopio ih je. ,,Život je stvarno nepravedan. " je bila njena zadnja misao prije nego je i ona zauvijek zatvorila oči.


Stariji postovi

Grad Duhova
<< 04/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

Napomene:
BITNI LIKOVI
(oni koji se spominju više puta i vezani su za glavnu priču):

Ena(pojavljuje se u pričama):
Sjećanje
Urušavanje
Dosada

Ajdin(pojavljuje se u pričama):
Pshijatar
SMU

Ria/666(pojavljuje se u pričama):
SMU
477 i 666

Aleks(pojavljuje se u pričama):
Dolazak
Dobrovoljna smrt

Vanja(pojavljuje se u pričama):
Ljudi sa greškom
Nevidljivi okovi

477(pojavljuje se u pričama):
Ljudi sa greškom
477 i 666

Određeni
postovi su povezani ili će se nastaviti, ( znati ćete koji kada budu),
zato ukoliko mislite da neki postovi nisu završeni, i nisu.
Također, svi postovi su vezani za Grad Duhova, pa svaki post daje
općenitu sliku grada i života u njemu.

Feel free to leave any comments.

Ghost Town



MOJI FAVORITI

IZGUBLJENIH DUŠA
6216

Powered by Blogger.ba